„Knjiga nije hrana, ali je poslastica“, rekao je veliki pjesnik Tin Ujević.
Današnje vrijeme sa sobom nosi užurbanost za koju nisam sigurna koliko je stvarna i potrebna. Izgleda kao da svi uvijek negdje žure, u školu, na posao, trening, ispred računara, telefona, i nije to karakteristika samo našeg društva već je to postao globalni trend.
Postoje ljudi koji vole da čitaju, i oni koji nisu stekli tu naviku. Kad spomenemo nečitanje skoro pa niko od nas se u tome ne pronalazi, jer čitajući neke internetske vijesti i postove potvrđujemo da se neka slova i riječi vrte oko nas. Svjesna svega onoga što nam je danas dostupno na internetu, pitam se da li bi Ujević drugačije formulisao svoju misao da je bio svjedokom tehnološke revolucije. Jer sadržaj nejvećeg broja informacija koje čitamo daleko su od onoga što nam zapravo treba pa mi se često čita da su današnjem vremenu knjige istovremeno i prijeko potrebna hrana i poslastica.
Dok sjediš onako sam u sobi, u tišini, vrtiš pitanja koja su uvijek tu negdje u glavi, upališ mirisnu svijeću od jabuke i cimeta, udahneš duboko i šta sad? Poletitš za laptop da odgledaš neku seriju, da vidiš šta se to desilo u novoj epizodi, gledajući sve dok te glava ne zaboli. Svijeća se istopila, njen miris izlapio, beli ga ni osjetio nisi jer si pratio epizodu u kojoj Emir trči za Ferihom da je pozove u kino, i tako ti padne san na oči. Ujutro se budiš i bude ti poprilično krivo što nisi iskoristio vrijeme na drugačiji način, ali znaš, ipak to ti je život, to rade svi.
Ti nemoj biti svi, ti budi samo ti.
Za ona pitanja koja se vrzmaju po glavi, u kojoj je mali milion soba, kroči od vrata do vrata s ključevima mašte, prepusti se i uživaj u slobodi drugačijeg, smjelijeg, pronađi odgovore. Knjige na polici tvoje sobe, koje u prašini stoje i gledaju u tebe kako ih svaki put sa novim izgovorom „ma sutra ću“ prođeš i zaboraviš. Zamisli, Elif Šafak, turska književnica i jedna od najvećih feministkinja ovog stoljeća, negdje krajičkom oka stoji na vratima, viri i gleda knjige omotane u najljepše haljine, prelijepe duše, nabere tanašne obrve i zalupi vrata, a Meša Selimović onako blagim pogledom ispod naočala začuđeno gleda požutjele listove, koji nam prozborili nisu. Svaka knjiga drugačija sama po sebi, jedna je deblja, jedna je tanja, na jednoj je omot crvene boje sa zlatnim zvijezdicama pomalo izderana jer je proputovala pola svijeta dok nije došla tebi, a druga je pak potpuno bijele boje stopljena sa zidovima koji odišu tišinom. U želji da pronađeš sebe lutaš po gradu, pričaš sa ljudima, ispijaš kahve sa bilo kim samo da bi se pila, i onda očekuješ da u njihovoj priči zasijaš ti, a opet si na kraju te kahve sam kao toz na dnu fildžana. Toz se osuši i ostane stvrdnut poput kamena, ako se ne sapere odmah. Eh, vidiš, tako je i sa tobom. Taj toz može ostati poput kamena tu da stoji i blijedi, gubi svoj miris, i podsjeća na nešto što je bilo, ali na kraju krajeva neće jer neko taj fildžan treba. I tebe trebaju. Zar ne vidiš? Zar ne čuješ?
Upravo tebe dozivaju posložena slova u riječi, u redove, na listove, čekaju baš tebe da ti daju šansu da otkriješ ono što odavno skrivaš u sebi, da poletiš na krilima mašte i budeš ono što si oduvijek htio/htjela, da doživiš brodolom, da s Vječnikom putuješ kroz vijekove, da preživiš na ostrvu s Krusoom, da pronađeš put iz ljubavnog trougla, da otkriješ tajnu ili pokloniš dragulj izgladnjelom studentu. Misliš da je nemoguće! Da, moguće je i da, sve to možeš čitajući!
Ili ipak možda više voliš živjeti tuđe virtualne živote koji u tebi ubijaju svaku volju za promjenom, za putovanjem…? Voliš, uredu onda samo, a ja idem daljem po novu čitalačku poslasticu.
