Hodavši niz hodnike Univerziteta Brown u Američkoj saveznoj državi Rhode Island, naletili bi ste na ljude različitih profila, zanimacija i životnih priča. Uglavnom su u pitanju mlađa lica, puna energije i entuzijazma koji ih tjera na dugogodišnje napore u cilju ostvarenja sopstvenih snova.
Velika većina studenata ovdje su stipendisti, uglavnom na prvom ciklusu, dok oko trideset posto su na magistarskom i doktorskom studiju. 
 
No kada bi ste među ovim mladim licima na kampusu ugledali živahnog starčića koji je već u kasnim osamdesetim, vjerovatno bi ste ostali šokirani ako bi vam isti rekao da ide na…vježbu.
„Ne mogu vam ni opisati koliko ovo cijenim, ovo sam ipak čitav život želio da završim.“
 
Ovo je Manfred Steiner. Manfred je rođen početkom 30-tih godina u Austriji. Mada tu zemlju danas znamo kao veoma naprednu i ekonomski stabilnu, Manfredova sječanja o njoj su obavijena tamom. Kao i njegovi vršnjaci, odrastao je u jednom od najmračnijih perioda u njezinoj modernoj historiji. Božijom voljom, preživio je nedaće toga vremena, počevši od dolaska Nacista na vlast do horora Drugoga svjetskoga rata. U srednjoj školi bio je fasciniran fizikom, poljem koji veliki broj studenata ne smatra naročito privlačnim, čak ako ne i odbojnim. Ipak, nije posustajao, te po završetku Drugoga svjetskoga rata naumio je da studira teoretsku fiziku. Na odgovor zašto baš fiziku, kratko je odgovorio: „Preciznost.“ 
Rođeni Bečlija prepoznatljiv je po naglasku koji ga prati i nakon decenija u Americi. Kroz smijeh, kaže kako su kolege na fakultetu nerijetko poredili njegov govor sa onim od „Terminatora“ (Arnolda Švarcenegera).
„Po završetku srednje škole, shvatio sam da je fizika moja strast“, no sudbina je bila drugačija. 
 
Nažalost, u to vrijeme, mlada austrijska država je bila pod sličnim okolnostima kao BiH neposredno poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te sama pomisao da se neko bavi teoretskom fizikom (pored stvarnih problema tadašnjice) je bila gotovo nezamisliva.
„Majka i ujak su me posavjetovali da upišem medicinu budući da je to bila bolja opcija u tom teškom poslijeratnom periodu. Bacio sam sve na papir, te sam odlučio da ih poslušam, ipak oni su bili stariji i mudriji.“
Svega par sedmica po završetku studija, uvidjevši bolje životne priliku na „zapadu“, Manfred se seli u Ameriku, gdje je proveo svoj životni i radni vijek.
 
Zapošljava se u Vašingtonu gdje nakon usavršavanja postaje hematolog. U međuvremenu, Manfred je doktorirao medicinu 1967., a godinu poslije toga seli se u saveznu državu Rhode Island gdje je predavao na Univerzitetu Brown. To mu je bio prvi doktorat.
Ipak tvrdi, oko medicine mu nije odgovaralo to što postoji mnogo mjesta za špekulaciju i pretpostavke.
Sa suprugom Sheilom (koja danas ima 93 godine), odgojio je dvoje djece te imaju šestero unučadi.
I u penziji, Manfred nije htio da bude obični penzioner pa je izjavio: “Kad sam se prestao baviti medicinom, nisam htio da po čitav dan sjedim, igram golf ili tako nešto. Htio sam da budem aktivan.“ 
Poslije toliko decenija, strast za fizikom se i dalje nije ugasila, a Manfred je polako ulazio u sedmu deceniju života. Tada se odlučuje na neočekivan potez. Kako kaže, staru ljubav nije prežalio. 
„Čak i za vrijeme studija medicine u Beču, išao sam na predavanja kod čuvenog profesora Waltera Thiringa.“ Potom nastavlja:
 „Bio sam apsolutno fasciniran njegovim predavanjima i oduševljen kvantom fizikom, volio bih sada da idem malo više u detalj sa tim.“ 
U 70. godini života, Manfred ponovno upisuje fakultet i kreće sa studijom fizike. U početku mu je bilo teško da svaki dan ide do Bostona (koji se nalazi u susjednoj saveznoj državi Massachusetts), te zbog toga se prebacuje na osnovni studij na univerzitetu Brown. 
 Atmosferu je pronašao veoma toplom i susretljivom, a kolege sa faksa su ga jako srdačno prihvatile. Ipak, priznaje da ni sam nije znao u kojem će pravcu ovo sve ići. 
„Htio sam da slušam par predmeta koji me interesuju.“ Šaljivo prepričava kako se njegova supruga zezala sa njim zato što mora da radi zadaću, ali opet ga je podržavala u namjeri te ga je ohrabrivala da goni svoje snove. 
 Manfred je nekoliko puta morao da pauzira zbog zdravstvenih problema, neki od koji su bili jako ozbiljni. No u proljeće 2007. godine, Manfred je već stekao uvjete da aplicira za doktorski studij iz oblasti fizike. Tražeći mentora, naletio je na profesora Brad-a Marston-a, teoretskog fizičara. 
„U početku sam stvarno bio skeptičan, jer ljudi se u njegovim godinama obično ne bave fizikom, kamo li još teoretskom.“ prepričava Marston. „No u trenutku slabosti, odlučio sam da mu pružim šansu i prihvatim njegov zahtjev. Neko ga je već odbio ranije.“ Priznaje da nije vjerovao da će Manfred stvarno istrajati u svome naumu i završiti doktorat.
„Ako je neko istraživanje vrijedno nečega, naletiti će te na mnogo prepreka, te ako dozvolite da vas prepreke i male nedaće obeshrabre, e onda nećete nigdje stići. Što je dobro oko Manfreda je to što nikada nije postustajao u svojoj želji.“ zaključuje Maraton.
Manfred je uspješno odbranio svoju tezu iz oblasti teoretske fizike u Septembru prošle godine nakon što se oporavio od teške bolesti. 
„Jedino što je sada već malo kasno je da tražim posao iz ove oblasti!” Manfred dobacuje.
 
 Kao rezultat svog poduhvata, dobio je brojne e-mailove i poruke gdje su studenti tražili životne i radne savjete. 
Ipak, poručio je sljedeće.
„Radite ono što volite.“
„Ganjajte svoje snove, jer kasnije će vam biti žao ako ih ne budete ostvarili.“ Iz Manfredovog primjera smo naučili da u stvari nikad nije kasno početi da učite ili radite nešto novo, ma koliko to možda čudno izgledalo. Manfred je danas starac izboranog lica koji je zadržao dušu i oči tinejdžera željnog ostvarenja svojih snova, te da imajući perspektivu je uspješno istrajao u svojim ciljevima. Njegova priča nas može naučiti da dok smo živi, nikad nije kasno.
 
Adin Džidić
Preuzeto sa www.brown.edu