Danas dijagnozu “ludog/e” pripisuje društvo u kojem je i dalje odlazak kod psihologa/inje sramota. Ako se tome doda i strah zvani “šta će reći tetka, strina, komšija” nije ni čudo što veliki broj ljudi ne potraži stručnu pomoć.

Svako životno razdoblje sa sobom nosi izazove. Svi smo se mi osjećali tužno, anksiozno, depresivno, uplašeno. U teškim životnim situacijama bismo poželjeli čarobnu moć koja bi riješila sve naše probleme. I u činjenici da nam je ponekad potrebna pomoć stručnjaka/inje kako bismo se suočili sa izazovima i izborili sa svojim emocijama nema ništa loše.

Kako bih demantovala da je posjet psihologu/inji bauk, razgovarala sam sa mladom Ernom, kojoj je stručna pomoć bila od značaja.

„Priznajem da sam na početku imala strah od etikete “ona ne zna sama da se nosi sa svojim problemima.” Bila sam izložena vršnjačkom zlostavljanju tokom srednje škole. To je itekako uticalo na moje mentalno zdravlje. Kada bi se desilo da sa nekim podijelim ono što me je dugo mučilo nailazila bih na komentare da su to “manje strašni” problemi. Svi ti komentari su me naveli da pomislim kako moja patnja nema smisla. Uprkos tome, konačno sam se ohrabrila i odlučila potražiti stručnu pomoć. Psiholog me je empatično i bez osuđivanja saslušao. Rekao da svaka patnja ima smisla, pomogao da život ne živim u strahu, trpljenju te da jasno postavim granice svemu što ugrožava moj mir. Iz razgovora sa psihologom sam naučila kako da ispoljim sve što sam zadržavala u sebi. Drago mi je što sam svoje teško iskustvo podijelila sa psihologom i iz svega toga izašla hrabrija i spremnija”, rekla je Erna.

Vrijeme je da shvatimo da je odlazak psihologu/inji normalna pojava u našem životu. Mentalno zdravlje je podjednako važno koliko i fizičko!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *