Seksualna edukacija u Bosni i Hercegovini u formalnom smislu nema nikakvo uporište u pedagoškim standardima ili preporukama za nastavu. Upravo ta činjenica govori dovoljno o tome koliko je prisutan nivo edukacije vezan za reproduktivno zdravlje, samim time nedovoljan nivo seksualne edukacije. Nedovoljna edukacija ili bolje rečeno manjak osviještenosti, te tabuiziranje tema seksualnog odnosa ali i seksualnosti uopće, veoma su opasni fenomeni iz prostog razloga, što upravo nepoznavanje ili neupućenost u ovu tematiku može otežati pravovremeno prepoznavanje seksualnog nasilja ili pak seksualnog uznemiravanja. Stoga bismo se usudili reći da je seksualna edukacija odgovornost i obaveza svakog pojedinca. Istraživanje i informisanje o ovoj tematici, naravno iz pouzdanih izvora, veoma su bitni čimbenici, pogotovo u periodu puberteta, kada se seksualnost budi kod mladih osoba. Seksualna (ne)edukacija, može dovesti do velikih posljedica, poput one situacije u kojoj jedna mlada osoba bez adekvatnog znanja i iskustva može biti izložena seksualnom nasilju, a da nije ni sama toga svjesna ili jednostavno, može imati predrasude, pa čak i strahove u vezi sa samim pojmom seksualne edukacije, te upravo zbog manjka iste, zanemarivati svoje reproduktivno zdravlje, koji je bitan segmenat ove tematike.

Kako bismo najbolje shvatili pojmove seksualnosti, te seksualne edukacije, razgovarali smo sa diplomiranom psihologinjom, Melisom Vardo, te ona smatra da je veliki problem manjak osnovnih informacija upravo o seksualnosti, odnosno manjak pouzdanih i dobrih izvora iz kojih bismo se mogli informisati.

Vardo smatra da roditelji imaju različite odgojne metode, te da često iz najboljih namjera, predvide neke stvari i situacije ili ih prosto ne uvide na vrijeme. Stoga je veoma bitno da se priča o ovim temama, da se ove teme ne “sakrivaju pod tepih”, jer bi trebalo postati normalno, pogotovo u 21.
vijeku, otvoreno razgovarati i edukovati sebe i svoju djecu, jer kako navodi Vardo: Bitno je da se priča o ovoj tematici, te da se informiše, jer ne zna svaki roditelj da dijete ispod 14 godina ne smije zakonski da stupi u seksualni odnos. Ta vrsta seksualnog obrazovanja je neophodna da djeca nauče o seksu, o osnovnim biološkim potrebama iz pouzdanih izvora, a ne sa internet portal ai šturih članaka. Uz adekvatnu seksualnu edukaciju bilo bi lakše prepoznati i samo seksualno uznemiravanje. Djeca često nisu u stanju ni prepoznati da su žrtve seksualnog zlostavljanja, pogotovo ako je osoba koja je počinitelj neka vrsta autoriteta samoj žrtvi, kao što to može biti nastavnik, učitelj, trener i slično. Najveći broj seksualnih zločina nad djecom se vrši upravo od strane porodice ili ljudi koji su bliski djetetu – ako dijete u svojoj porodici ne stekne sigurnost, javlja se misao da ako mi je neko u porodici to uradio, sta će mi uraditi neko drugi? Pri tome dijete to ne vidi kao problem, nego jednostavno zaključuje da osoba koja je autoritet, kojoj vjeruje, zna šta radi te ako to radi, to mora da je uredu.

Upravo iz tog razloga važno je da djeca i mladi imaju priliku da uče, istražuju i otkrivaju svijet seksualne edukacije, na siguran i pouzdan način. Kako bi u budućnosti, prilikom stupanja u seksualne odnose, bili sigurni, te “znali šta rade”, te samim time vodili brigu o svom reproduktivnom zdravlju, jer je period puberteta, period u kojem se javljaju želje za ljubavlju i intimom, stoga je veoma važna zdrava komunikacija. Zdrava i otvorena komunikacija, koja bi trebala kretati i započinjati “između četiri zida”, potom u školskim klupama, te na koncu u društvu.

Veoma važan segmenat seksualne edukacije, jeste edukacija o reproduktivnom zdravlju. Posjete ginekološkim ordinacijama i redovni ginekološki pregled su ponekad teme koje se izbjegavaju, jer u današnjici mnoge mlade djevojke odbijaju otići ginekologu, upravo iz neznanja i straha o tome kako jedan ginekološki pregled treba da izgleda. A sve to proizilazi iz manjka razgovora, pouzdanih informacija i izvora.

Upravo taj segmenat ističe Vardo, te kaže sljedeće: Neprimjereni pregledi također mogu ostaviti posljedice, kao i sam čin seksualnog zlostavljanja. Naprimjer, ginekološki pregledi, gdje osoba često ni ne shvati odmah kako se radi PaPa test, ili šta zapravo podrazumijeva ginekološki pregled.
Što nas opet dovodi do seksualne edukacije. Rijetko ko će objasniti ženi prije ginekološkog pregleda za šta se koriste instrumenti, a za šta ruke, kako ce teći pregled i slično. U samom startu to se može smatrati vrstom zlostavljanja, jer mi ne daješ informacije o tome šta će se dešavati i kako će teći pregled, a pri tome narušavaš moj integritet i stvaraš mi osjećaj nelagode. Zašto nešto što bi trebalo biti očuvanje osnovnog zdravlja predstavlja neugodnost?

Jedan od mogućih razloga zašto se o ovoj temi ne govori ili se ne govori dovoljno, može imati širok sociokulturološki kontekst, kako kaže naša druga sagovornica, socijalna pedagoginja Inela Šehić Torlaković: Sociokulturalni kontekst obuhvata i pedagoški tj. odgojni aspekt. Ako na pogrešan način odgajamo mlade naraštaje, i ako se generacije naraštaja odgajaju na istom pogrešnom principu sve to utječe na kolektivnu svijest odnosno nesvijest u ovom slučaju.

O važnosti seksualne edukacije te važnosti pravilnog definiranja seksualno prihvatljivog ponašanja govori nam i primjer iz 1998. godine gdje se u okolini Modriče desio slučaja kada je dijete bilo žrtva seksualnog nasilja od strane kućnog prijatelja, a pri tome majka djeteta uopće nije željela da
podnese krivičnu prijavu. Upravo ovo može biti pokazatelj koliko je tema seksualnog nasilja koja se indirektno povezuje sa temom seksualne edukacije, zapravo, zanemarena, navodi Šehić Torlaković.

Uzevši u obzir sve navedeno, bitno je napomenuti da je zdrava i otvorena komunikacija između roditelja i djece od iznimne važnosti od najranije dobi. Veoma je bitno da roditelji shvate da se otvorenom komunikacijom stvara odnos povjerenja između roditelja i djeteta, te ukoliko bi došlo do
eventualnog seksualnog nasilja, veće su šanse da će dijete, koje je imalo otvoren odnos sa roditeljima i koje je upoznato sa osnovnim pojmovima seksa, seksualnosti i prihvatljivog seksualnog ponašanja, istupiti, odnosno povjeriti se svojim roditeljima a zatim i nadležnim institucijama.

Roditelji, pričajte sa vašom djecom o seksu, seksualnosti te reproduktivnom zdravlju jer su te iste teme tabuizirane bez opravdanog razloga. Stoga, pričajmo o tome, bez stida i bez predrasuda jer samo na taj način možemo da gradimo zdravo, savremeno i osviješteno društvo.

Razgovarali smo i sa Amerom Džekmanom u RadiYo Active Podcast-u:

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Autor teksta: Kenan Beganović i Elma Mujić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *